Šestani-ali oni naj stariji u plemenu.

Zaista sam jutros bio prijatno iznenađen kada  mi je u radnju ušao profesor  Muhamed Šestan,koji je sa svojih 86 godina najstariji Šestan,ali i naj stariji Lohinjak.Nakon razmjene srdacnih pozdrava i rijeci u radnju je ušao i drugi najstariji Šestan,ali i drugi naj stariji Lohinjak ,moj komšija Zajim Šestan.

Profesor Muhamed Šestan ,kako kaze cijeli svoj radni vijek je posvetio ljubavi prema Matematici i Fizici.Prica kako je njegov prvi ucitelj bio Mehmed Šestan, moj djed ,koji ga je naucio prva slova i brojeve a da je svoje skolovanje,od drugog razreda, kasnije nastavio u Donjoj Orahovici.Spomenuo mi je kako je prava šteta sto Mehmed nije zavrsio kao seoski ucitelj .jer mu je trebalo samo tri mjeseca dodatne skole u Sarajevu,ali mu otac Adem nije mogao omoguciti u to vrijeme.Muhamed je poslije zavrsene uciteljske skole radio prije vojske u Prijekom brdu,i nekoliko godina godina poslije vojske.Ispricao mi je danas kako naj bolji ljudi zive u Prijekom Brdu i da uvijek zali sto je morao otici.
A otisao je zbog ljubavi,i to one prema matematici i fizici.Nakon završenih studija u sloveniji svoj radni vijek je završio u Ljubljani gdje i danas sa porodicom živi.Svaki put se obraduje dolasku u svoju Donju Lohinju,ali se i mi obradujemo njemu,jer je sa svojih 86 godina ,naj stariji u plemenu našem Šestanskom.Nabralo se lijepih godina,ali i danas je urnek kako treba da izgleda jedan gospodin..
Otmjen,elegantan,srdacan,kad Vas sretne uvijek Vas prvi zagrli ili pruži ruku.Nema veze što Vas ne poznaje .Nakon što se upoznate pojavi mu se onaj veseli pogled dok nabraja i  pita za Vaše predke,koje je on poznvao ili se sa njima druzio.

Nemože proci ovakav susret a da se ne analizira najvazniji dokument u Šestanima.Valja cijelo stablo preci,razmijeniti informacije ko je se rodio i ko je preselio,ali i kako je nasa dijaspora i kako se druze u Sloveniji.Još puno je svijeta jutros uslo u radnju.Svi su pruzili ruku ili zagrljaj,ali i obradovali se kada su vidjeli zajedno ova dva velika gospodina.
Nema sumnje da obojica aBd preskacu i onu ljestvicu od 100 godina,koju je rahmetli Hanka doživjela.

Da se ne zaboravi Srebrenica

I ove  godine smo na poziv naseg komsije Senada Omerovica iz Gornje Lohinje,bili na Dzenazi u Potocarima.

Krenuli smo dan ranije za Glogovu odakle je Senadova porodica izbjegla za vrijeme genocida u Srebrenici.


Po dolasku ,nakon kraceg odmora,krenili smo za Potocare,kako bi docekali sve one koji su ranije krenuli da odaju pocast zrtvama genocida u Srebrenici ,a koji su dan ranije stigli u Potocare.
Prvo su stigli motoristi,zatim biciklisti,a na kraju ucesnici Marsa mira koje je predvodio premijer kantona Irfan Halilagic,Fadil Novalic,i mnogo poznatih lica iz javnog zivota,ali i mojih velikih prijatelja iz cijele Bosne i Hercegovine,negdje oko 4000 ucesnika.

Bilo je i nasih Lohinjaka skoro u svim kategorijama.

Nakon sto smo ispratili i pozdravili sve koji su pristizali ,dan uoci dzenaze,vratili smo se u Glogovu i prenocili kod naseg domacina.
Sledeci dan prvo smo proucili fatihe nasim Sehidima, a cije  porodice danas zive sa nama u Lohinji,a zatim klanjali  Dzenazu za 30 zrtava srebrenickog genocida koji su ove godine pronasli svoj smiraj u Potocarima.Dzenazu je  predvodio  Reis Ulema Husejn ef Kavazovic.Porodice su ukopale uglavnom ne kompletna tijela svojih najmilijih .

Na kraju da ovaj tekst zavrsim rijecima Reis Uleme uklesanim u kamen na spomen obiljezju.
Molim te Boze svemoguci,neka osveta bude pravda,Neka majcina suza bude molitva,da se nikome nikad ne ponovi Srebrenica.

Ljudi koji su svojim djelom zaduzili MZ-Prof.dr.Himzo Bajric

Danas u vrijeme drustvenih mreza,i facebok komunikacije nema te aktivnosti koja može da prođe ne zapaženo.To je veoma  dobro radi samog uvida,objektivnog informisanja ali i masovnije podrške bez koje je nemoguće realizovati neke projekte.Nije uvijek bilo tako, pa su neki važni projekti za zajednicu prošli potpuno ne zapaženo.Naravno oni  koji znaju nesto o tome imaju i obavezu da to ispricaju i  zabilježe,naj više iz obaveze i korektnosti prema ljudima koji su to realizovali.Sad imamo priliku da napokon kažmo…Hvala Vam ,nismo zaboravili.
  Ovo je priča o prof.dr.Himzi Bajricu našem Lohinjaku koji je davno otišao iz Lohinje ,ali Lohinja nikada nije otišla iz njega.

Za ovu priču da je ispričamo moramo se vratiti malo ranije.

Bilo je to u periodu poslijeratne obnove Mjesne Zajednice.Završili smo sanaciju osnovne škole u saradnji sa prijateljima iz Padove,a  i Dzamija je proklanjala predvodjena odborom na čijem celu je bio Said Smajilbasic.Vrijeme je bilo da se sanira dom kulture koji je zaista bio teško ostecen ,pogođen sa nekoliko granata koje su imale za cilj da uniste telefonsku centralu.Obrcali smo se redom za pomoc svima, ali uzalud POSTA i  trgovina Bosna nisu bile zainteresovane da nam pomognu, jer su skoro svi njihovi objekti na opštini bili u slicnim situacijama.Penjali smo se po krovu da bar zaštitimo od prokisnjavanja.A oda krece privatizacija i trgovina Bosna daje naš dom kulture na licitaciju,tacnije onu četvrtinu koju su koristili.Mi smo to naravno osporili i BOSNA je pokrenula tuzbu protiv MZ.Tokom postupka Bosna je donijela na sud obimnu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da su oni obezbijedili tokom gradnje velike količine gradjevinskog materijala za gradnju doma pa je sud nakon uvida u dokumentaciju donio presudu da je trgovina Bosna vlasnik spornoga prostora.Zahvaljujuci tadasnjem nacelniku Muhamedu Ibrahimovicu koji je posredovao u direktnim pregovorima sa Bosnom uspjeli smo za 10.500 km otkupiti taj prostor.Zakljucen je dogovor gdje   smo dio novca isplatili odmah,a razliku je poslije isplatilo VMZ koje je vodio Nihad Ferhatovic -Dzaja.Vjerovatno smo jedina mjesna zajednica koja je na taj nacin vratila svoju imovinu.
  Bio je to traumatican period,i bili smo svjesni da smo samo jedan dio nase imovine vratili u posjed,jer drugu četvrtinu doma svojatala je POSTA,i svaki razgovor na temu nase imovine i naknade za korištenje završavao je ucjenjivackom politikom,i prijetnjama,da ce pošta iskljuciti telefone i izmjestiti centralu na drugu lokaciju.
  Mjesna zajenica svjesna da nemože biti odlaganja,pa  smo na radni sastanak pozvali tadasnjeg Nacelnika Muhameda Ibrahimovica i zatražili da se ponovo uključi i posreduje u pregovorima sa Poštom.

   Dobro se sjecam reakcije tadašnjeg nacelnika kada  samo tražili da nam pomogne,a on se samo.nasmijao i rekao
-Pa dobro ljudi znate li vi da tražite od mene da Vam  pomognem… a prvi covjek BH -Telekoma u Tuzli je covjek iz Lohinje i zove se Himzo Bajric,zar nije logično da ja od Vas tražim da Vi pomognete meni ako nesto zatrebam.
  Poslije toga sve je islo lahko.. rahmetli Hadzija Mujo nam je dao broj i ubrzo je uspostavljena komunikacija.   Himzo je pozvao na sastanak  na kom smo mu obrazlozili problem,odmah je poslao stručnjake koji su zajedno sa tadašnjim predsjednikom MZ Husejnom Š. obišli prostorije i upoznali se sa situacijom.U narednih nekoliko dana dobili smo pismeno rješenje gdje je BH -Telekom odredio kiriju od 250 km mjesecno.


Vise od same kirije za zakup bila je cinjenica da smo napokon priznati kao vlasnici doma,a tih 250 km je tada bilo pravo bogastvo obzirom da tada Mjesne zajednice nisu imale nikakvo redovno finansiranje.
Tih 3000 km godisnje bilo je dovoljno da se te godine zamjene crjepovi i zakrpe rupe na fasadi doma nastale granatiranjem sa Ozrena.Ta odluka je takodje uvela  Mjesnu zajednicu u posjed svoje imovine .

Sada je došlo vrijeme da se i ta priča zabilježi i ispriča,kako bi se odala zahvalnost covjeku koji je sve to omogucio,a mi nikada nismo imali priliku da mu kažemo: -“Profesore  Himzo Bajricu hvala ti za sve što si uradio za svoju zajednicu i hvala ti što bez obzira gdje si otisao iz Lohinje,nisi dozvolio da Lohinja ode iz tebe.”