Često ovih dana razmišljam o nečemu što se zove iskušenje.
Vjera kaže, kada Allah nebi  ljude stavljao na iskušenja, nego bi im stalno pomagao,ljudi bi se osili postali oholi,i bahati,0sjećali bi se nadmoćni i snažni i svijet bi postao veoma loš.
 Božanska mudrost je odredila iskušenje,i čojek u takvim situacijama postaje ,skrušen,izražava kajanje,traži pomoć od Gospodara i postaje ponizan i čestit.
Kad su podčinjeni, štite Njegovu vjeru, izvršavaju dužnosti koje vjera propisuje, naređuju dobro i zabranjuju zlo, bore se za  vjeru i pomažu druge ljude kojima je pomoć potrebna.
  Postoji bezbroj načina da nas Allah stavi na iskušenje.
Ja lično na iskušenju sa svojom  bolesti,i mozda je to trebalo da se desi da čovjek sebi kaže :
-Moram biti bolji,ponizniji kad sutra stanem pred Gospodara da imam hrabrosti reći ,Allahu oprosti mi grijehe.
  Moje svakodnevno razmišljanje na ovu temu desilo se poslije operacije,dok sam ležao na inenzivnoj njezi.
Negdje peti dan bez hrane i vode dok su se doktori boril za moj život,priznajem da sam i ja pomišljao na svašta.Nesnosna žeđ me je tjerala da tražim pomoć i da se nekome obratim jer sam bio na granici.
 Pozvao sam medicinara koga su zvali Mujo,i ja sam ga zamolio za malo vode ,bar da usne nakvasim.A onda odgovor koji me je zaledio:
Nije meni ime Mujo,meni je ime Mujaga,ali svi me eto zovu Mujo pa možeš i ti,ali ti vodu ne smijem dati ,evo malo ću ti gazom nakvasiti usne i ovo reći,Allah je na mnogo veća iskušenja stavljao poslanike i njihove porodice,a volio ih je više nego ikog.Tebi je mnogo lakše evo svi smo uz tebe ,doktori sestre porodica i svi ti pomažemo da ti olakšamo.Ovo je iskušenje i moraš da izdržiš i da se boriš.
Te riječi su promijenile sva moja shvatanja ,razmišljanja i učvrstile me na putu da ovo što je ostalo dunjalučkog života pokušam potrošiti, tako da Allah bude zadovoljan sa mnom.

E sad bih malo o razlogu zašto ovo pišem.
Mi stariji koji smo preživjeli rat,i stradanja ,koji smo učestvovali u odbrani sjećamo se i naših Šehida.Uzvišeni Allah,kaže da je neophodno da među vjernicima bude šehida, a polaganje života za Istinu (šehadet) kod Allaha zaslužuje najviši stepen i nagradu, a to se postiže samo žrtvovanjem svog života na Njegovome putu. 
Iza naših Šehida ostale su njihove porodice,njihovi roditelji,supruge  i djeca.
Pitam prvo sebe ,pa onda i sve nas jeli Allah kao jedan vid iskušenja stavio pred sve nas cijelu zajednicu da vodimo brigu posebno o njihovoj djeci,da im pomognemo uvjek kada je to potrebno.Nazalost svjedoci smo da mnogim od njih nije riješen ni posao niti egzistencija i o tome sam ja ranije pisao ali i Nihada Okanović u tekstu  Zuhdiji Šestanu koji možete pronaći na internetu,i koji treba podijeliti i pročitati stotinu puta dok se to ne riješi.
 Ja želim da napišem još jedan slučaj…
Juče poslije podne imao sam telefonski poziv i razgovarao sa jednim meni dragim čovjekom kome ne želim ime pominjati jer neznam dali bi mu to smetalo,ali vjerujem da će mnogi prepoznati o kome se radi.Sjećam se njegovog Babe koji je među privima stao u odbranu Države i Lohinje,i nakon teške bolesti preselio.
Momak je rastao i borio se sam,postao primjean učenik i dobar sportista rukometaš,i danas tvrdim naj veći talenat u svojoj generaciji.Pratio sam sa grupom Lohinjaka njegove treninge jer smo mi poslije treninga rukometaša imali rekreaciju i uvijek smo dolazili malo ranije da pogledamo trening.Bio je za nas najbolji,možda sam malo pristrasan jer je iz Lohinje,i odmah se to gleda drugim očima ,ali stvarno je bio dobar.
Često je trener na njega galamio,a mene je to bolilo jer sam mislio da je to zato što u publici nema njegovog Babe da ga pogura ili jednostavno da kaže stani hajvanu trenerski,ne galami na dijete.
Ej koliko sam puta ja imao potrebu da se sukobim sa trenerom zbog toga, ali zadržavalo me je to što sam znao da bi mu to samo odmoglo.Nakon završene srednje škole otišao je u Njemačku,zaposlio se zasnovao porodicu i opet ostao u rukometu na nekom nižem nivou,jer je trebalo i raditi i baviti se sportom.
Juče smo pričali dugo, međutim kada je rekao da želi da gradi kuću u Lohinji,ali ima neki administrativni problem oko priključka vode i da to nemože da riješi,nešto mi se steglo u grlu često sam prekidao razgovor…bilo mi je nekako neobično teško.
 Bez obzira što se snašao on ipak želi da gradi kuću u Lohinji.Želi da se vrati jednog dana.
Golemo.
 Neznam šta kaže statut ili pravilnik o vodi o tome.Prvi onaj koji je napisan sam ja napisao i formulisao a zatim odbor za vodu usvojio.Ali ne sjećam se detalja kao što neznam ni dali je bilo kakvih izmjena od strane odbora za vodu pa vjerujem da nadležni imaju uporište u tom i vjerovatno postupaju po njemu,jer zakon ,makar bio nakaradan je boji od bez zakonja.
 Ali u nekim slučajevima ako je potrebno i da s prekrši …treba ga prekršiti.
Jer kako je neko negdje zapisao “Pravila i postoje da bi se kršila”.Makar kod Šehidskih porodica.
Razmišljam možda je to i dio našeg …iskušenja.

Priču o Lohinjskim Imamima treba početi od najstarijih pisanih  tragova ,a jedan takav zapis nastao 1922 godine u jednom dokumentu Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva Gračanica.I o  tome je pisao preofesor Edin Šakovic  u Gracanickom glasniku broj 55.
Riječ je o peticiji 28 mjesta iz Donje Lohinje,koji su se izjasnili za postavljanje  hafiza Ibrahima Sarajlica iz Gracanice na mjesto imama u Donjoj Lohinji.
U peticiji su imena sledecih mjestana..
1.Ibrahim Bajric,2.Camil Bajric,3.Arif Bajric,4.Mustafa Bajric,5.Meho Bajric,6.Osmo Bajric,7.Salko Šestan,8.Ibro Mehanovic,9-Hasan Ahmetaš,10.Mustafa Ahmetaš,11Emin Ahmetaš,12.Ibrahim Ahmetaš,13.Sulejman Mehinbašic,14.Ibro Mehanovic,15.Adem Smajilbasic,16.Mujo Hasur,17.Zecir Alefendic,18.Ahmet Sestan,19.Bahto Šestan,20.Adem Ahmetaš,21 Latif Ahmetaš,22Šeco Ahmetaš,23Abdulah Mehanovic,24. Osman Becar,25.Mehmed Becar,26.Mustafa Becar,”27.Adem Šakovic,28.Bajro Abdic,…svi iz Donje Lohinje su za Hafiza Sarajlica iz Gracanice.
Oni su se obavezali da ce sakupiti i Hafizu platiti 1000 kruna,a u naravi-tri dana oranja u polju Latifa Ahmetaša i obrađeni i gotovo kuci donijeti,uz 6 vozova drva i 2 metra kukuruza-i to sve u tri kvartala isplatiti do Blagovijesti,Hafiz se obavezao da ce uredno vrsiti sluzbu imama  sibjan-mualima odrekavsi se mujezinske sluzbe  u Potok Dzamiji u Gracanici.Inace dio mjestana se tada izjasnio protiv Sarajlica trazeci da se za imama postavi Alija Đulic iz Gracanice.
Prema kazivanju,najstarijih stanovnika ,do realizacije ovog sporazuma nikad nije doslo.Podijeljeni Dzematlije su tada napravili dva dzemata i doveli dva Imama.Polozaj Imama u to vrijeme bio je veoma tezak,nije bilo stalnih primanja i naknade za posao koji su obavljali,a sve se svodilo na obezbjeđivanje ogrjeva,i nesto vakufske zemlje koju bi obrađivali,a oni imucnije džematlije ponekad bi dali i neku vrecu žitarica.To je vjerovatno i jedan od razloga da je od 1923 godine jedan period Lohinja imala dva Imama.Prvi je bio Hodza Mujikic Mustafa rodom iz Babunovica i granica njegovog Dzemata je bila lijeva obala Lohinjske rijeke,koju su uglavnom naseljavaale porodice  koje su se prezivale
Ahmetasević.

Ubrzo nakon njegovog dolaska,dio Šestna je doveo efendiju Dzemala Humica iz Stanic rijeke,koji je uglavnom održavao mektebsku nastavu za nekoliko Šestanskih porodica i stanovao je u kuci Hajre Šestana.Gornji dio Šestana  djecu na vjeronauku slao je kod Hafiza Abdulaha Šestana koji je  uživao veliki autoritet u porodici i široj regiji,a kao vjeroučitelj bio veoma sposoban,iako veoma obrazovan ,za taj vakat,on nikada nije imao dzemat.Efendija Humic ostao je jedan kraci period a efendija Mustafa Mujkic ostao je u Lohinji do 1938 godine,sjecaju ga se kao postenog,strogog i dobrog vjeroučitelja.Pred početak drugog svjetskog rata dolazi efendija Sumbic Ibrahim.Izrazito visok čovjek,vrijedan,koji je pored vjeronauke uradio puno i na opismenjavanju stanovnistva.Nakon drugog svjetskog rata uvedene su radne obaveze,koje je uvijek predvodio efendija.Bio je dobar zemljoradnik,koga su mjestani pozivali na kosevinu,žetve i druge poljoprivredne radove koji su zahtijevali vise radne snage,a vjerovalo se da ce posao biti hairli i nafakali ako ga predvodi efendija.
Domacini su ga nagrađivali a on je tako hranio porodicu jer nije bilo drugih primanja.U Lohinji se zadrzao do 1947 godine,kada u Lohinjski dzemat dolazi efendija Šuvalić iz Velike Brijesnice.O njemu se vrlo malo zna jer se zadrzao oko dvije godine negdje do kraja 1949 godine kada dolazi efendija Hadzic Salih rodom iz Sokola koji je do tada radio u Makovcima.Prica se da je efendija Salih napustio Makovce jer mu se gore dogodila porodicna tragedija gdje mu je umro sin Fuad,a kcerka Esma utopila u Orahovičkoj rijeci kada je prelazila i pala sa mostica ,u vrijeme kad je ta rijeka znala nadoći.Ostao je u Lohinji do 1960 godine kada dolazi efendija Muhibija Nurikic iz Vranovica. Efendija Muhibija je amidza danasnje Pribavskog Imama Amela efendije.Bio je to izrazito vrijedan čovjek koji je uvijek imao veci broj stoke,krava i junadi koju je redovno gonio na ispašu na vakufsko zemljiste iznad Duraca koje mu je dodijelio dzemat.Ostao je u Lohinji do pocetka šesdesetih godina .Tada mutevelija Mehmed Šestan dovodi i prvog Hafiza za Imama ,Nuriju ef.Spahica koji je rodom iz Piskavice a do tada je radio u Klokotnici.

Hafiz je se doselio sa porodicom u Vakufsku kucu ,ali je ubrzo kupio veliki posjed i sagradio porodicnu kucu.Ostao je na duznosti  do pred sam rat,kad je otisao u penziju.Tada po nalogu MIZ Gracanica ,jednu godinu je teravije klanjao student koji je studirao u Sarajevu, rodom  iz Makedonije koji se zvao Redzep Ljuma.Nakon njega jedan kraci period,radio je efendija Topčagic iz Sokola.
Pred agresiju na BIH dolazi efendija Alija Zaketovic,koji pored obaveza u dzematu uzima ucesce i redovima ARBIH.
Alija efendija,ostaje do kraja rata, kada dolazi Zihnija ef Mehinbasic koji tu duznost obavlja do danasnjeg dana.

Zihnija ef.Mehinbasic posebno se istakao kao vjerucitelj koji sa ucenicima mektebske nastave svakodnevno postize znacajne rezultate.

Kazivanja i price ,o prvim ljudima koji su naselili ovu našu Lohinju,nisu zabiljezene,ali su neke informacije sacuvane usmenim kazivanjem starijih ljudi.Lohinja se počela naseljavati u vrijeme velikih progona muslimanskog stanovništva iz Srbije,najvecim dijelom iz Užica i okoline i oni najstariji pricaju da su tu u Lohinji zatekli agovsku porodicu Karosmane.Vjeruje se da je Aga Karosman ovaj posjed dobio od Turaka koji su nagradili njegove zasluge u nekom od ratova,za iskazanu hrabrost.Samo prezime Karosman,znacilo bi ,Crni-Osman,prevedeno na Turski jezik.
Aga Karosman imao je veliki posjed na vecem dijelu Lohinje,i dva sina Osmana i Mehmeda.
Osman se ozenio iz Cekanica i imao jednog sina koji je poslije poginuo u prvom svjetskom ratu.Muhamed je  bio problematičan mladic .Nakon Agine smrti  prodao je,Tapiju na dio  zemlje,u Ahmetašima,nekome Jelicu sa Ozrena,i taj dio Lohinje i danas se zove Jelici.Poslije se ženio nekom Hrvaticom iz Špionice,koja je imala nekoliko brace a oni  su se od pocetka protivili njenoj udaji ,zato su i poceli  da prijete Muhamedu.Muhamed je te prijetnje shvatao ozbiljno i zbog toga je stalno nosio kuburu za pasom.Jednom dok su kopali žito na brdu iznad Mujkanovca,kubura mu je ispala iza pojasa,pala na kremen,kubura je opalila i ubila ga na mjestu.
Posljednji iz Lohinjske najstarije porodice Age Karosmana ostao je sin Osman,koga je narod zvao Aga -Karosman.Nakon sto mu je sin poginuo u prvom svjetskom ratu,umrla je ubrzo i zena,a on se razbolio.Zemlju iznad Mujkanovca je prodao Mulavdiji Šestanu,prvom Šestanu koji se doselio u Lohinju.Poslije su se uglavnom na njegovu zemlju doseljavi i ostale porodice ,Mehanovici,Bajrici,Ahmetaši,Smajilbašici,koji su se sklanjale od progona iz Srbije. E sad je ono sto me je natjeralo da zabiljezim ovo svjedočanstvo.Prica kaže da je Aga Karosmasn u starosti,tesko živio,uglavnom od onoga sto mu je narod i komšije donosile.Pa ipak nije mu nije obrok falio,narod mu nikad nije zaboravio njegovu korektnost i humanost ,kada je njima bila naj potrebnija.Pricalo se da su ljudi isli petkom u grad,kupovali namirnice za porodicu ali se uvijek odvajao hljeb i još ponesto za bolesnog Karosmana.Prepicavalo se po selima o toj humanosti Lohinjaka pa je kruzila prica da u Lohinji,nikada nije bilo gladnih ili ljudi koji su lijegali bez vecere.
Narod se uvijek solidarisao i brinuo da nekome makar vecera ne zafali.
Prvi mehtef se nalazio na Bahtinom brdu,mjestu ispod stare kuce Bahte Šestana.Kada je selo poželo rasti javila se potreba i za vecim mehtefom pa je novi sagrađen na zeljistu koje je dao Adem Ahmetaševic.
Od starog mehtefa je Osmo Bajric sagradio malu kucu u Ahmetasima,za Agu Karosmana.Kuca je imala jednu sobu 3×3 i jedan mali hodnik.U sobi mu je Osmo napravio i zemljanu peć,pa kad je nalozio vatru doveli su Agu koji je od srece zaplakao.Nakon toga je Aga ,poklonio zemlju u Bajricima koju danas zovu Bajrica luke.
 Zivio je Aga Karosman ,tako nekoliko godina ,a narod je uvijek pazio da mu nesto ne zausfali.
Jednom prilikom ga je posjetio Adem Ahmetaševic i rekao mu kad god htjedne da se uvijek moze doseliti kod njega,Tako je i bilo jednog petka kad su mu se ljudi uvratili vracajuci se iz grada da mu ostave hrane i ostalih potreba on ih je zamolio da ga odnesu Ademu jer nemoze sam otici.Iako im je bilo neugodno oni su mu pomogli da ode do Adema,koji je potvrdio da mu je to davno obecao i da stoji iza svojih rijeci,te zapovijedio ženi da mu prostre kožicu da Aga legne kraj peci.
Aga je još neko vrijeme živio kod Adema,a onda preselio,i ukopan je u Mezarju Meraje u Pribavi.