Omer Šestan i njegova Cvija

Priča o Omeru ,je priča o ljubavi,možda najvećoj  koja se dogodila u ovoj našoj Lohinji.Omer je bio lijep i naočit momak koji je zano zapjevat i šargiju posvirat ,kao rijetko koji momak u to vrijeme.Zbog toga su osam braće Šestana ćesto pozivana i rado viđani po sijelima i druženjima,jer je to uvijek značilo dobru zabavu i raspoloženje ,uz Omerovu pjesmu i šargiju.

foto (Salko Šestan je danas očiti dokaz da se u Šestanima  uvjek znalo lijepo zapjevati)

Jedne večeri krenu oni sa bratom Suljom u Orahovicu Donju,na tada poznato okupljalište mladih koje se zvalo Pećinik, u naselju Rijeka.Suljo je tada ašikovao sa Fatimom (Murata)Alihodžić,koju je kasnije i oženio.Lijepa ljetna noć ,puna sevdaha ,pjesme ,zvuke šargije ,i manjih skupina  omladine koja je  dolazila na poznato okupljalište ,kao da je ukazivala da će ovo biti posebna noć,koja će se generacijama prepičavati po sijelima…i bila je.Kako su dolazili tako su se i odvajali po grupama.Jednu veću grupu predvodili su sedam braće Bajića iz Donje Orahovice.Došla je i grupa sedam braće Muslimovića iz Rašljeve ,koja je takođe izabrala sebi malo izdvojenu lokaciju na Pećiniku.Posljednji koji se izdvojiše,malo bliže rječici, bili su braća Šestani.Ostali koji su dolazili uglavnom su popunjavali središnji dio na omalenom placu.U jednom trenutku sve se utiša ,samo su čuli zvuci uštimavanja šargija,kao da se čeka da neko označi početak sijela,To je bilo nepisano pravilo i znak da pjesma krene…Prvo se začu šargija a onda i pjesma iz pravca Bajićke grupe…
-“Bog je jedan a Bajića sedam”,-začuše se riječi tada dobro poznate meleodije,…nešto kao himne Bajića.
 Zapjevaše i braća Muslimovići,neke svoje pjesme,a onda se začu  Omerova šargija i pjesma.Prođe  malo vremena ,a omladina poče da prilazi oko braće Šestana ,da čuje i vidi ko to pjeva.Oni pozadi počeše se propinjati i tiskati da priđu bliže da vide i uživaju u zvucima šargije i Omerovoj pjesmi.Što je više sijelo odmicalo počeše dolaziti i stariji ljudi i žene iz obližnjih kuća da i oni vide odakle dolazi tako lijepi zvuk i pjesma,Uskoro se  cijela masa cura i momaka  preselila na obalu rječice oko osmorice braće iz Lohinje.Ostali “šargijaši” su već odavno odložili istrumenete,a neki oko sebe počeli okupljati grupu nezadovoljnika, kojima se ovakvo sijelo i podređen položaj,nije baš svidjelo.U jednom trenutku se kroz masu poče probijati jedan iz te grupe nezadovoljnika,noseći sa sobom deblju granu ,kojom po glavi udari Omera.Od udara u glavu grana se polomila ,i tada otpoče masovna tuča, ….ali Omer ni jednog trenutka nije prekinuo pjesmu.Zapjevao je Omer još jače i drskije, okružen braćom koja ga je branila.Najveći među braćom i najsnažniji bio je Hafiz Abdulah.I kao što to obično biva u jednom trenutku  oči u oči našla su se dva prijatelja  na različitim sukobljenim stranama i to Hafiz Abdulah i Osman Babić.
-“Nek svi udaraju samo nemoj ti jarane”-povika Osman.
I tu kao da se situcija malo umiri,i masa poče da se razilazi.Ali Pećinik se nebi tako zvao ,da iz mase ne poletiše pećine i natjeraše braću Šestane da spas potraže u koritu rijeke sakrivajuci se za drveće koje je raslo uz obalu.Kažu da su sledeći dan ljudi dolazili da obiđu mjesto sukoba.Na drveću pored rijeke nije uopšte bilo kore,koja je poskidana od velikog kamenovanja koje se tu noć desilo. Omer je bio omiljen na svakom sijelu,zvali su ga po cijelom kotoru Gračaničkom,zbog toga je otac Osman bio stalno nezadovoljan i ljut na Omera,jer  poslove na imanju  ovaj i nije baš volio.Velika porodica koju je trebalo prehraniti natjerala je Osmana da uzima i obrađuje  pod zakup zemlju Halilbegovića.
 Na toj zemlji uvijek se sijao bostan,pa kad počne da zrije uvijek je trebalo da ga neko čuva.To je bila uvijek Omerova obaveza ,pa je  cijelu noć do Sabaha odzvanjala šargija u bostaništu .Nekada bi Omer sa sobom vodio dva bratića Adema i Husejna da ga zamijene a on bi odlazio na neko sijelo,najčešće je išao nekim sestrama  koje je on,zvao Valjevke jer su se vjerovatno prezivale Valjevac.

foto(braća Đulić Fadil sa šargijom i
Đulić Medžid.Slika je nastala 1945 u Gračanici,su dio šestanske loze,od majke Sabihe ,kao dokaz da se  Šestani uvjek znali dobro zapjevati)


Ta sijela su znala potrajati do iz ponoći,a kad bi se vraćao ponovo u bostanište, Omer bi zapjevao i zasvirao šargiju,tokom cijelog puta.Zvuci šargije prolamali su se dolinom i čuli su se u Lohinji ,čim bio on krenuo iz  čaršije niz Stjepnovac.Pa ipak na tim sijelima nije pronašao curu u koju bi se zagledao.Ljubav njegovog života je bila Cvija Đurić iz zaseoka Đurići.Odmah iznad te zemlje koju su obrađivali ,nalazio se zaseok Đurići u kome je živjela Cvija.Omer bi najljepše pjesme pjevao pored bunara na koji je Cvija dolazila po vodu.Vrijeme ,ljudi , i porodice ,nisu imale razumijevanja za tu veliku ljubav,ali nije postojao niko u Lohinji da nije znao za njih i njihovu ljubav.Prolazile su godine,Omer se nikada nije oženio niti se Cvija udavala.Valjda je suđeno da njihova ljubav nije mogla imati sretan kraj…,i oni su se sa tim pomirili.Dugo godina živjeli su onako kako je se tada moralo,razdvojeni u životu,zajedno u velikoj ljubavi.Jednog dana prvo je umrla Cvija,svu zemlju koju je posjedovala prepisala je na Omera.I dan danas tu zemlju zovu “Omerovača”.Sve velike  ljubavi kao po nekom pravilu imaju sličan završetak.Omer je uskoro umro,kažu od tuge za Cvijom.Ostaje nada da u ovoj situaciji, i mnogim sličnim,sa kojim je  Bosna živjela kroz vijekove,podjeljena na vjere i nacije,svako sa svojim pravilima i zakonima,jedino dragi Bog zna rješenje… i da će jedino On ,negdje gore zauvijek spojiti …..Omera i Cviju.

Ženidba mladog Mustafe Šestana

Bio je to vakat,negdje pred kraj Turske vlasti u Bosni i Hedrcegovini,a prije Berlinskog kongresa i aneksije od strane Austougarske,kada je Osman Šestan  odlučio oženiti  najstarijeg sina Mustafu.Mustafa se zagledao u neku djevojku iz Sokola.Uskoro su prosci otišli u Soko,i isprosili mladu.Dogovore se da svatovi krenu u prvi petak poslije Džume-namaza.I dok su se svatovi u petak okupljali, dođe haber da se mlada udaje u Vranoviće i da su već svatovi  iz Vranovića stigli u Soko.Uskomešaše se svatovi okupljeni u avliji Osmanovoj,i nije trebalo puno da neko ne predloži da se krene u Vranoviće ,da se sačekaju svatovi i otme mlada.Mustafa je zadio sablju za pojas i zatražio od prisutnih da se raziđu,a on sam je krenuo prema Vranovićkim njivama.Za njim su krenuli šest braće i Amidza Ahmet.Sačekali su Vranovićke svatove na nekoj livadi i krenula je bitka u kojoj su braća Šestani uspjeli oteti mladu i dovesti kući.U tom sukobu najgore je prošao  amidža Ahmet koji je rukama uspio uhvatiti sablju, kojom je neki od Vranovićkih svatova  krenuo na njegovu  glavu.Nakon toga  ranjavanja  je ostao invalid u šaku ,koja mu je ostala  poslije  većim dijelom ukočena.I dok su se svatovi ponovo počeli okupljati da proslave ženibu Mustafinu,Kuću su opkolile “zaptije”,kako je narod tada zvao naoružanu osmanlijsku policiju.

foto(zaptie-osmanlijska milicija)

Zaptije su pozvale svatove da se raziđu a Mustafu da vrati mladu i da se preda.Svatovi su se razisli,ali Mustafa je odbio da preda mladu,a uz njega su stali sva šestorica braće i Amidža.
 Ubrzo je krenula bitka između braće i naoružanih zaptija ,pa nakon nekoliko pucnjeva braća su se povukla na čardak.Borba je potrajala još neko vrijeme i sva braća i amidža Ahmet odvedeni  su o “štok”  u Tuzlu,kako je narod tada zvao zatvor.Nakon što su ih odveli, na tavanskim  daskama su se mogle vidjeti rupe od kuršuma,koje su još godinama svjedočile o tome sukobu.Ne prođe puno vremena a stiže haber  iz Tuzle ,da su svi privedeni osuđeni na smrt vješanjem ispred Jalske džamije.

foto(Jalska Džamija u Tuzli)

Kad Osman  primi  haber ,on odmah ode u čaršiju kod Gračaničkog kadije sa kojim je imao jako dobre odnose i zamoli da pomogne ako ikako može.
 Kadija mu reče da ide kući i da dođe za heftu kod njega,a on će vidjeti ima li kakve pomoći.Nakon što je prošla hefta ode Osman kod kadije i on mu reče,da uradi sledeće:
-“Osmane idi kući i zakolji najvećeg  bibca,a onda uzmi još ćup meda i ćup pekmeza,pa to odnesi u kafanu koja se nalazi u blizini Jalske džamije,jer tu dolaze sve kadije na ručak i kahvu.Tu potraži Mehu kahvedžiju i samo mu to uruči,nemoj mu ništa objašnjavat niti ga išta pitaj,samo mu reci da je to donio  Osman iz Lohinje.”
Posluša Osman kadiju,požuri kući pa prikupi sve ono što mu kadija reče,odmah se zaputi  prema Tuzli,i učini sve po uputama koje je dobio.Prošla je otprilike još jedna hefta i svi zatočeni vratiše se kući.Mladu su zaptije vratili  roditeljima u Soko.Priča se da se više nije ni udavala,a Mustafa se nikada poslije nije oženio.

Hafiz Abdulah(Osmana) Šestan…priče i kazivanja.

Sigurno jedan od naj značajnijih i naj poznatijih ljudi koji su živjeli u ovoj našoj maloj zajednici ,bio je Hafiz Abdulah Šestan ,Rođen 1876 godine od oca Osmana i majke Latife zvane Tifa rodom Maglić iz Žepča.

Imao je još sedam braće:Mustafu,Mehmeda,Ibrahima,Sulju,Hasu,Omera,Ramu ,i živio je do 1948godine.Prošle su decenije od njegove smrti, ali ne prođe ni jedan veći skup ili sijelo onih starijih Lohinjaka ,a da se njegovo ime ne spomene sa poštovanjem i divljenjem.U svom vaktu on je bio sve:vjeroučitelj,doktor,vlast,vodeničar,zaštitnik.Ljudi su ga poštovali zbog njegovog  visokog obrazovanja,pa i bojali zbog njegove “ters” naravi  , i ne samo obični ljudi ,nego se i vlast,pa i oružane formacije koje su za vrijeme ratova   ovuda prolazile ,zaobilazile su ga naširoko.U njegovo dvorište ,niko nije ulazio bez najave.Ali čini se da njemu najava nije bila ni potrebna, jer on je znao ono što obični ljudi nisu znali ,…ili nisu imali objašnjenja.Kažu ljudi stari, imao je neku deredžu ,zbog koje je bio poseban.Iako za to vrijeme veoma obrazovan,nikada nije  predvodio  ni jedan Džemat  ,ali je povremeno na molbu pojedinih komšija odrzavao časove vjeronauke.Često je Hanka-Omerovaca  njegova snaha  ,i jedan od njegovih najboljih učenika, znala na nekom Mevludu pročiti neku dovu ili isječak iz Kurana ,koje smo sa pažnjom slušali ,kako mi tako i prisutni  imami.Hafiz  je posjedovao veliku zbirku vijerskih knjiga, koje mu je dao Mula Ibrahim Džafić i koji ga je obučio  perzijsko pismo.Hafiz se ženio dva puta,  jednom iz Pribave Abidom Halidović ,koja je rano umrla i sa njom imao sina Abduhalima koga su zvali Halmo,drugi put je oženio Dilbu iz Lukavice i sa njom imao šestoro djece:Rahimu,Omera,Sabihu,Galiba,Safiju i Kadira.Postoje bezbroj priča o Hafizovom životu i njegovim sposobnostima, ali ispričaćemo samo neke koje se najčešće prepričavaju u narodu.
Prva priča …
kaže da je  jednog jutra ,na Hafizovu avliju došao Hašim Kadić iz   Seone,sa zapregom  koju su vukli volovi.Na kolima je ležao zavezan konopcom   za kola Nuraga Plavšić .Iako čvrsto uvezan  za drvena kola ,nekakvom čudnom i neprirodnom snagom pokušavao je da se oslobodi, a galama i vrisci okupili su cijeli komšiluk.Kada je Hafiz izašao iz kuće,rekli su mu da se Hašimu nešto desilo i da pomogne ako može.Nakon što je prišao kolima,Hafiz mu reče da ga odvežu, a košijama da pomognu da ga uvedu u kuću.Učio je Hafiz dok se bolesnik otimao ,a onda Hafiz upita čovjeka koji ga je doveo ,zna li Nuraga nešto učiti iz Kurana,na što mu rekoše da on zna klanjat.I onda hafiz poče učiti preko posude sa vodom.Kad završi reče bolesniku da uči za njim i ponavlja.Nakon upornog odbijanja  da nešto prouči, na kraju  bolesnik popusti i poče ponavljati za Hafizom , ono što je Hafiz učio.Poslije su ga okupali tom vodom,a nakon toga čovjek reče da je strašno gladan.Donijeli su mu da jede i poslije samo nekoliko zalogaja nesretni čovjek zaspa.Spavao je do podne a onda je izašao iz kuće potpuno zdrav i otišao za Seonu.Nuraga se vratio poslije nekoliko  dana Hafizu na dvorište i u znak zahvalnosti poklonio mu velikog crnog Ovna.

Priča druga

…koju je ispričao Zajim Šestan.
Bila je to negdje pred kraj drugog svjetskog rata,običaj je bio da djeca čuvaju stoku po šumi,Zajim i  Mina pored svoje stoke čuvali su i Hafizovu.Svaki dan pred Akšam su se vraćali sa ispaše a onda je Zajim ulazio u Hafizovu kuću, jer bi im svaki put Hafiz davao neku sitnu nagradu, za uslugu koju su mu činili.Te večeri Zaim je zatekao u kući  da sjede Ahmet Mehinbašić  iz Gornje Orahovice i Ibro Osmić  zvani Išunić iz Donje Orahovice, i sa Hafizom eglenišu.U tom trenutku u kuću su ušla dva partizana koja su došla sa položaja na Vučijaku.Na sebi su imali srpske opanke i šajkače .Odmah sa vrata onaj koji je nosio činove obrati se Hafizu;
-“Stari kako je?.
-“Dobro”-odgovori Hafiz
-“Znaš li stari kad mi “prosudimo” da će svi ljudi biti zadovoljni,napravićemo prugu po svuda i nigdje neće biti stanice, nego će vozovi stajati, ko god digne ruku”
-“Mašalah”-opet reče Hafiz
Nakon toga partizni odoše do sinije koja se nalazila u kraju sobe ,i sa nje uzeše po jedan komad prohe koja se nalazila zamotana u nekom smotuljku.Počeše odmah da jedu ,mahnuše rukom što je trebalo da znači pozdrav i odoše.Prošlo je neko vrijeme dovoljno da oni odu i hafiz započe priču ..
-“Eto kad ovi “prosude “,što ne vjeruju u Boga,neće biti stida i srama ,jer mnogi se neće Boga bojati.”
-“A hoće li oni “prosuditi ” moj Hafize-upita ga Ahmet,kojeg je Hafiz uvijek zvao nadimkom Kadić.
-“Hoće…još prije početka ovog rata ,Mula Jusuf Džafić je govorio,da će ovde posle Franje Josipa ,proći neko vrijeme i opet će zavladati neki Josip koji ce dugo vladati,a ovi u šumi imaju nekog Josipa,i još da će to biti težak period za muslimane, koji u Boga vjeruju.Ali proći će i taj vakat ,jedan pravi vjernik iz Sarajeva kad dođe na čelo,ponovo ce uz Božiju pomoc spasiti našu vjeru.,,samo ce do tada mnogo krvi muslimanske proteći.”-pričao je Hafiz.

foto(Ahmet Mehinbašić)
Nastade tišina koju prekide Ahmet Mehinbašić,ponudivši im da smotaju po jednu cigaru.Hafiz doda neki fišek koga pocijepaše i napraviše papiriće za tri cigare.Uzeše ono malo duhana koje je Ahmet iznio i počeše motati, a Ahmet pomisli u sebi :
-“Valjda ostane za jednu cigaru,da smotam  kade se budem vraćao kući kroz Rečice.”
Međutim po načinu kako su motali,ništa nije ukazivalo na to da će nešto preteći,a onda će Hafiz reći…
-“Šta je Kadiću ,brineš se neće ostati ni jedna za puta…neboj se ostaće ,nafaka samo što nije ušla na vrata”
Uspjeli su povući  još  nekoliko dimova u tišini ,a onda se vrata sobe otvoriše , i neka žena je ušla.Zahvalila se Hafizu što je pomogao nekome iz njene porodice i u znak zahvalnosti ostavila zavežljaj u kome se pored ostalog nalazila i poveća kesa duhana.
 Hafiz je uzeo onu kesu a onda podijelio duhan približno na tri dijela i prozborio:
“Kadiću  nafaka mora doći,to je Allah  odredio”.

Priča treća:
Nije bilo rata na  ovim prostorima a da se  Bošnjaci nisu pomjerali sa svojih ognjista,tako je bilo i u drugom svjetskom ratu kada su u Lohinju izbjegle porodice iz istočne Bosne.

foto(Hanka Šestan-Omerovca)

Hafizov sin Omer oženio je Hanku,koja je iz okoline Goražda izbjegla u Donju Lohinju.Hanka je imala brata Rašida koji je puno nedostajao i stalno ga je spominjala ,i željela da je posjeti,ali zbog velike razdaljine i loše komunikacije to je bilo veoma teško.Jedno jutro Rašid pozove svog amidžu i zamoli ga da zajedno odu u Lohinju,da vidi sestru.Nakon što ovaj pristade ubrzo krenu na put.Kada su stigli u blizinu Lohinje, Rašid se malo našali:
-“Boga mi amidža,idemo tamo gdje valja koljena poderat klanjajući”.
To jutro kao i uvijek Hanka je rano ustala,klanjala Sabah,a onda  zalila kahvu Hafizu,dok je on motao novu cigaru.Hanka ga je tada upitala dali može sa ženama otići tetki Sabihi na kahvu.
-” Možeš snaho,ali prvo pospremi Halminu sobu,jel ti ide brat Rašid i amidža”.
Hanka se silno obradovala, jer dugo vremena nije vidila brata,ali nije joj bilo jasno kako to Hafiz zna.
_”Još snaho… da ti ovo kažem”-nastavi Hafiz,”reci Rašidu kad dođe,nemora on koljena poderat klanjajuci i nek ide idmah tamo sa Halmom,a ti nemoj puno zastajat u Sabihe ,jer oni samo što nisu došli”.
Nakon što je pospremila sobu ode Hanka sa ženama Sabihi,ali tek što je uzela prvi fildžan da popije dotrčaše neka djeca i povikaše da Hanka ide odmah kući jer su joj došli brat Rašid i Amidža.Otrčala je Hanka kući i dok je grlila brata on joj pomalo zbunjeno reče:
“Sestro, reče mi Hafiz kad smo stigli ,da ne strašim amidžu kako ćemo  koljena poderat klanjajući kod  Hafiza,i da nismo obavezni klanjat ako ne želimo,kao da je čuo ,šta sam ja Amidži govorio u putu.”
Na to se Hanka nasmije i kaže mu:
“Znam za to brate,i meni je jutros govorio da ti kazem”

Priča četvrta:

Jedne godine zavladala je velika suša,stradalo je sve, usjevi skoro uništeni ,a narod se sve više birinuo kako prehraniti stoku i sibjan.Sakupe se tako hodže iz obližnjih Džemata,i ugledniji ljudi pa dođu kod Hafiza da pitaju za savjet.
-“Hafize,možeš li nam pomoći jer ova suša prijeti da uništi sve što smo radili ove godine.”
-“Mogu,kaže im Hafiz,ali morate urditi sledece.Neka svi imami povedu djecu koja uče vjeronauku dole pored Spreče,a da bude  i što više ljudi koji mogu doći.”
 Tu se dogovore da se odmah sledećeg dana okupe pored Spreče u što većem broju.Tako je i bilo,skupilo se dosta svijeta i djece koji su čekali Hafizove upute.
“Neka sva djeca počnu skupljati kamenčiće iz Spreče ,u jednu vreću “-rekao je Hafiz.
Poslušali su ga i ubrzo su sva djeca zagazila u rijeku, koja je skoro bila presušila i počela sakupljati kamenčiće u vreću koju im je Hafiz dao.Kada su je napunili Hafiz im reče da je dobro zavežu i ostave ,a on poče da uči dovu.Svi prisutni su počeli da aminaju,ali im Hafiz pokaza da okrenu ruke prema zemlji i nastave aminati.Nakon što je završio učenje Hafiz upita:
“Ljudi među vama ima jedan čovjek koji nikada nije preskočio Farz  od Ikindije,…neka on izađe.Iz mase izađe jedan stariji čovjek koji se prezivao   Mehanović ,koji reče…
-“Hafize ja  nikad u životu,od kada si me podučio namazu,nisam preskočio  ,ni Sunet ni Farz kod Ikindije.”
-“Znam da nisi,zato sada uzmi tu vreću i baci je ponovo  u Spreču”
Ovaj  ga posluša a onda Hafiz reče okupljenima.
-“Hajdi sad brzo odvedite djecu kućama da ne pokisnu”
Ljudi su pogledali u nebo bez i jednog oblaka,sumnjajući u riječi koje je Hafiz govorio.Ali kroz neko vrijeme naišli su tamni oblaci od Doboja i svi su požurili kućama.Priča se da oni koji su se vraćali kroz Lohinju nisu došli ni do Šestana,a velika grmljevina i kiša ih je stigla.

Kraj.

Eto ,to su priče koje narod priča o Hafizu,ima ih još dosta ali o tome u nekom narednom tekstu.