I ove  godine smo na poziv naseg komsije Senada Omerovica iz Gornje Lohinje,bili na Dzenazi u Potocarima.

Krenuli smo dan ranije za Glogovu odakle je Senadova porodica izbjegla za vrijeme genocida u Srebrenici.

Po dolasku ,nakon kraceg odmora,krenili smo za Potocare,kako bi docekali sve one koji su ranije krenuli da odaju pocast zrtvama genocida u Srebrenici ,a koji su dan ranije stigli u Potocare.
Prvo su stigli motoristi,zatim biciklisti,a na kraju ucesnici Marsa mira koje je predvodio premijer kantona Irfan Halilagic,Fadil Novalic,i mnogo poznatih lica iz javnog zivota,ali i mojih velikih prijatelja iz cijele Bosne i Hercegovine,negdje oko 4000 ucesnika.

Bilo je i nasih Lohinjaka skoro u svim kategorijama.

Nakon sto smo ispratili i pozdravili sve koji su pristizali ,dan uoci dzenaze,vratili smo se u Glogovu i prenocili kod naseg domacina.
Sledeci dan prvo smo proucili fatihe nasim Sehidima, a cije  porodice danas zive sa nama u Lohinji,a zatim klanjali  Dzenazu za 30 zrtava srebrenickog genocida koji su ove godine pronasli svoj smiraj u Potocarima.Dzenazu je  predvodio  Reis Ulema Husejn ef Kavazovic.Porodice su ukopale uglavnom ne kompletna tijela svojih najmilijih .

Na kraju da ovaj tekst zavrsim rijecima Reis Uleme uklesanim u kamen na spomen obiljezju.
Molim te Boze svemoguci,neka osveta bude pravda,Neka majcina suza bude molitva,da se nikome nikad ne ponovi Srebrenica.

Danas u vrijeme drustvenih mreza,i facebok komunikacije nema te aktivnosti koja može da prođe ne zapaženo.To je veoma  dobro radi samog uvida,objektivnog informisanja ali i masovnije podrške bez koje je nemoguće realizovati neke projekte.Nije uvijek bilo tako, pa su neki važni projekti za zajednicu prošli potpuno ne zapaženo.Naravno oni  koji znaju nesto o tome imaju i obavezu da to ispricaju i  zabilježe,naj više iz obaveze i korektnosti prema ljudima koji su to realizovali.Sad imamo priliku da napokon kažmo…Hvala Vam ,nismo zaboravili.
  Ovo je priča o prof.dr.Himzi Bajricu našem Lohinjaku koji je davno otišao iz Lohinje ,ali Lohinja nikada nije otišla iz njega.

Za ovu priču da je ispričamo moramo se vratiti malo ranije.

Bilo je to u periodu poslijeratne obnove Mjesne Zajednice.Završili smo sanaciju osnovne škole u saradnji sa prijateljima iz Padove,a  i Dzamija je proklanjala predvodjena odborom na čijem celu je bio Said Smajilbasic.Vrijeme je bilo da se sanira dom kulture koji je zaista bio teško ostecen ,pogođen sa nekoliko granata koje su imale za cilj da uniste telefonsku centralu.Obrcali smo se redom za pomoc svima, ali uzalud POSTA i  trgovina Bosna nisu bile zainteresovane da nam pomognu, jer su skoro svi njihovi objekti na opštini bili u slicnim situacijama.Penjali smo se po krovu da bar zaštitimo od prokisnjavanja.A oda krece privatizacija i trgovina Bosna daje naš dom kulture na licitaciju,tacnije onu četvrtinu koju su koristili.Mi smo to naravno osporili i BOSNA je pokrenula tuzbu protiv MZ.Tokom postupka Bosna je donijela na sud obimnu dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da su oni obezbijedili tokom gradnje velike količine gradjevinskog materijala za gradnju doma pa je sud nakon uvida u dokumentaciju donio presudu da je trgovina Bosna vlasnik spornoga prostora.Zahvaljujuci tadasnjem nacelniku Muhamedu Ibrahimovicu koji je posredovao u direktnim pregovorima sa Bosnom uspjeli smo za 10.500 km otkupiti taj prostor.Zakljucen je dogovor gdje   smo dio novca isplatili odmah,a razliku je poslije isplatilo VMZ koje je vodio Nihad Ferhatovic -Dzaja.Vjerovatno smo jedina mjesna zajednica koja je na taj nacin vratila svoju imovinu.
  Bio je to traumatican period,i bili smo svjesni da smo samo jedan dio nase imovine vratili u posjed,jer drugu četvrtinu doma svojatala je POSTA,i svaki razgovor na temu nase imovine i naknade za korištenje završavao je ucjenjivackom politikom,i prijetnjama,da ce pošta iskljuciti telefone i izmjestiti centralu na drugu lokaciju.
  Mjesna zajenica svjesna da nemože biti odlaganja,pa  smo na radni sastanak pozvali tadasnjeg Nacelnika Muhameda Ibrahimovica i zatražili da se ponovo uključi i posreduje u pregovorima sa Poštom.

   Dobro se sjecam reakcije tadašnjeg nacelnika kada  samo tražili da nam pomogne,a on se samo.nasmijao i rekao
-Pa dobro ljudi znate li vi da tražite od mene da Vam  pomognem… a prvi covjek BH -Telekoma u Tuzli je covjek iz Lohinje i zove se Himzo Bajric,zar nije logično da ja od Vas tražim da Vi pomognete meni ako nesto zatrebam.
  Poslije toga sve je islo lahko.. rahmetli Hadzija Mujo nam je dao broj i ubrzo je uspostavljena komunikacija.   Himzo je pozvao na sastanak  na kom smo mu obrazlozili problem,odmah je poslao stručnjake koji su zajedno sa tadašnjim predsjednikom MZ Husejnom Š. obišli prostorije i upoznali se sa situacijom.U narednih nekoliko dana dobili smo pismeno rješenje gdje je BH -Telekom odredio kiriju od 250 km mjesecno.

Vise od same kirije za zakup bila je cinjenica da smo napokon priznati kao vlasnici doma,a tih 250 km je tada bilo pravo bogastvo obzirom da tada Mjesne zajednice nisu imale nikakvo redovno finansiranje.
Tih 3000 km godisnje bilo je dovoljno da se te godine zamjene crjepovi i zakrpe rupe na fasadi doma nastale granatiranjem sa Ozrena.Ta odluka je takodje uvela  Mjesnu zajednicu u posjed svoje imovine .

Sada je došlo vrijeme da se i ta priča zabilježi i ispriča,kako bi se odala zahvalnost covjeku koji je sve to omogucio,a mi nikada nismo imali priliku da mu kažemo: -“Profesore  Himzo Bajricu hvala ti za sve što si uradio za svoju zajednicu i hvala ti što bez obzira gdje si otisao iz Lohinje,nisi dozvolio da Lohinja ode iz tebe.”
 

Sjecam se Sabrije Ahmetaševica kao čovjeka koji je mogao biti primjer današnjim aktivistima i politicarima.Uvijek prvi i uvijek primjer u svakoj akciji,prvo  svojim radom ali i novčanim sredstvima.

I danas ljudi pricaju, ako ste u to vrijeme, započinjali gradnju  kuce,da je prva tura kod prevoza materijala uvijek  bila od njega.Zato su ga podjednako voljeli  svi ljudi u Lohinji bez obzira na nacionalnost.Takav ugled u narodu bio je presudan da ga izberu za predsjednika Saveza Komunista,što je tada bila naj veca politicka funkcija u MZ.
 Pocetak osamdesetih godina bio je period koji je obiljezio Sabrija Ahmetasevic.Prvo kao jedan od osnivaca i prvi predsjednik nogometnog kluba “Mladost”,a kasnije i jedan od pokretača akcije za dovođenje prvih telefona u Mjesnu Zajednicu.

Fudbalski klub “Mladost”pod njegovim rukovodstvom bio je primjer dobre organizacije.Odmah po osnivanju  kluba,Sabrija je svojim sredstvima kupio novu opremu za klub.Takode je svojim ličnim sredstvima ,za svaku gostujucu utakmicu obezbijedio  autobus za igrace i navijace,a poslije utakmice za sve igrace bili su obezbijeđeni cevapi i osvjezenje.Dobra organizacija dala je i dobre rezultate,pa je nogetni klub uvijek bio u vrhu lige u kojoj se takmicio,ali zbog toga što nisu imali svoj stadion nikad nisu ni mogli uci u visi rang takmicenja.

Privatni poduzetnik,farmer,donator i aktivista Sabrija je bio primjer  i uzor
ali i cvovjek koji je uvijek pruzao pomoc ili davao savjet.

   Pred pocetak rata,angazovan je u rezervni sastav policije,i u tome periodu posebno se angažovao  na očuvanju mira,sto je bio veoma zahtjevan zadatak u mjesovitoj sredini kakva je bila Donja Lohinja.Do zadnjeg dana života borio se za ideju Bratstva i Jedinstva u koju je čvrsto vjerovao i nadao se da ce nas ipak rat zaobici.

Tog 19 maja 1992 godine krenuo je da preuzme smjenu ,na skretanju prema Gornjoj Lohinji.

Iz vrbaka sa druge obale rijeke Sprece,pogođen je iz zasjede pjesadijskim naoruzanjem i bio je prvi poginuli branitelj na nasoj opstini.Mnogi lohinjaci vjeruju da su baš njega čekali jer su trazili naj boljeg.

Ako postoji simbolika onda je pucanj u Sabriju bio i pucanj u Bratstvo i Jedinstvo koje je on predstavljao i za koje je živio.

Pucanj u Sabriju bio je pokusaj da se ubije i ideja za koju se borio do zadnjeg dana svog zivota,među svim Lohinjacima koji smo živjeli i poznavali Sabriju  u tom vremenu ,ostala je duboka rana ,ali radi njega i radi svih naših Šehida koji su dali živote za BiH,ostala je da živi  ideja o građanskoj državi BiH,ravnopravnih naroda koji u njoj žive.To mora ostati trajno opredjeljenje za koje cemo se boriti .

I ovaj tekst i sjecanje na naseg SABRIJU AHMETASEVICA jedan je od načina da se borimo za ovu drzavu i ovu nasu zajednicu,a njega isticemo kao primjer.

Neka je vječiti Rahmet,nasem Sabriji i svim našim Šehidima…i neka im je lahka zemlja Bosanska.