Škola Donja Lohinja,gradimo ponovo

Priča o našoj školi,bez obzira odakle je krenuli pričati:
-od njene gradnje iz početka pedesetih godina,
-od njene sanacije poslije rata
-ili o gradnji nove škole ,
čini se da nas prati uvijek ista sudbina…moramo krenuti gradnju sami uzdajuci se najviše  u Božiju pomoć,pa tek onda u pomoć nadležnih institucija.

nova skola lohinja

Sve je počelo oko 1950 godine…
Prva lokacija koja je bila izabrana  za gradnju škole ,bila je na “Luci” Ibre Mehanovića,tačno na mjestu gdje je danas kuća Erdina Mehanovića,i već je bio dovezen  kamen i neki sitniji materijal kada je gradnja zaustavljena.
Iako kruže razne priče o razlozima odustajanja od te lokacije,čini se da je najbliže istini  to da se Ibri Mehanoviću kao zamjena za tu parcelu nudila zemlja Avdage Hrustanovića koju je drzava oduzela.Pošto nije moglo doći do dogovora,tražila se nova lokacija i  na kraju je kupljen sadašnji plac  od Sulejmana Mehmedovića na kome je i krenula gradnja škole.
Majstori  kojima je povjerena gradnja bili su  Bahto Šestan i Osmo Bajrić,
foto(Bahto Šestan sa hanumom)

a povremeno su radili i Musto Bećarević i Numan Bajrić.

Musto Bećarević

Majstor koji je bio zadužen za pravljenje i pečenje cigle bio je iz Dervente i zvao se Mirko,njegov prvi pomoćnik bio je Muhamed Šestan ,Bahtin sin koji danas živi u Sloveniji i tamo je radio kao nastavnik.Cigla se pravila i pekla na njivi zvanoj ” Rosulja”,pored puta koji vodi do mezarja Meraje.

Muhamed Šestan..živi u Sloveniji

Uz majstore koji su gradili školu i majstora koji je pravio ciglu samo su još dvije osobe bile plaćene za svoj rad, to su oni koji su prevozili blato,svi ostali su radili besplatno i imali su radnu obavezu.
Nadzorni organ bio je Hodžić Hamza iz Gračanice a porijeklom iz Tešnja.
Prva generacija u školu je krenula 1953 godine,a do tada je se nastava obavljala u Mehtefu u Šestanima.U školi je organizovana četvorogodišnja  nastava  po dva razreda ,jedan razred iz Donje Lohinje jedan iz Pribave.Tako je bilo sve do početka rata 1992 godine kada je škola izmještena jer se nalazila u zoni ratnih dejstava.Kraj rata je dočekala potpuno devastirana i sanacija škole krenula je odmah po završetku ratnih dejstava  uz pomoć humanitarnih radnika iz Padove ,Opštinskih službi,načelnika općine Hazima Vikala… i uz veliko odricanje  i trud stanovnika mjesne zajednice ,koji su besplatno radili svaki dan do njenog završetka.Ne spominjem bez razloga opštinskog načelnika Hazima Vikala ,jer njemu idu najveće zasluge što je stao iza naših zahtjeva i želje da se u školi organizuje osmogodišnja nastava.

Otvaranje škole u donjoj Lohinji..narodno veselje.

Nakon otvaaranje škole do današnjeg dana a posebno nakon izgradnje škole u Pribavi ,svjedoci smo čestih zahtjeva i pokušaja da se ta škola zatvori ili da joj se ukine status osmogodišnje i vrati na nivo četvorogodišnje škole.Razlozi su često bili banalni tako je jedamput kantonalna komisija predložila da se zatvori zbog nedostatka kompjutera u kabinetu i loše stolarije.
Zahvaljujuci prije svih Galibu Avdiću i Minki Kurtović koji su tada učinili sve kako kantonalni vijećnici da to zaustave.Imena navodim namjerno jer “mnogi” moraju znati da borba za ovu našu školu traje kontinuirano godinama.Zadnja veća investicija bila je 2017 godine kada smo sačuvali školu samo zahvaljujuci razumijevanju ministra Hasana Ferhatovića koji je u svom ministarstvu obezbijedio sredstva da se nabavi i ugradi stolarija.

dokument vlade o školi u Donjoj Lohinji..potpisan od Hasana Ferhatovica.

treba spomenuti da je u tom periodu,zahvaljujuci  ministru Hasanu  Ferhatoviću,zaustavljena i gradnja fabrike za preradu guma koja je tada bila dobila sve dozvole za gradnju ,a bila bi udaljena od škole samo nekoliko stotina metara i u procesu proizvodnje prema priloženoj dokumentaciji, svaki dan bi trošila oko  dvije tone mazuta koji je kancerogen.I eto.. to je bilo o istoriji naše škole,možda malo opširno,ali osjecao sam obavezu da ovo zapišem kako bi ostalo negdje zabilježeno radi sledećih generacija.
Sada je vrijeme da se napiše koja riječ o budućnosti ove škole i  upozna javnost o inicijativama koje su pokrenute radi izgradnje nove škole.
Zvanično formiran je odbor za gradnju škole u kome su pored Članova Vijeća Mjesne zajednice u odbor za gradnju ušli su i predstavnici vijeća roditelja,direktor škole,i još nekoliko lica a sve treba da potvrdi Vijeće mjesne zajednice.
Za predsjednika odbora predložen je Mehmed Hadžić.

Zahtjev za izgradnju nove škole upućen ministarstvu od strane vijeća roditelja..

Pored zahtjeva održano je još nekoliko sastanaka ,kako bi dobili saglasnost i pomoć nadležnih nivoa vlasti.
Jedan od prvih bio je sa Ministricom obrazovanja Fahretom Brašnjić koja je obišla našu školu i uvjerila se u kom stanju se nalazi.

Ministrica obrazovanja u posjeti našoj školi..

Jedan od zaključaka je da se ide sa izradom studije koja je standardna procedura za gradnju škole,kako bi Vlada odobrila potrebna sredstva ,a da odbor može sprovoditi potrebne dalje aktivnosti vezano za gradnju škole.U međuvremenu sredstva koje je vlada obezbijedila za utopljavanje škole biće uložena kako bi se nastava odvijala nesmetano do završetka nove škole.
Održano je i nekoliko sastanaka sa direktorom škole Almirom Hadžićem koji je dao punu podršku i obećao svu potrebnu pomoć oko izgradnje škole.Učestvovao je i u kreiranju idejnog rješenja prema svim pedagoškim standardima,za novu školu.
U narednom periodu očekuje se sastanak sa Načelnikom Općine koji je obećao pomoć oko potrebnih dozvola za gradnju i izradi projektne dokumentacije.Nakon toga Vijeće mjesne zajednice treba donijeti potrebne odluke vezano za formiranje građevinskog odbora,ali i otvaranje računa i druge dokumentacije za početak gradnje nove škole.
Dakle,aktivnosti su krenule pred nama je težak zadatak a na Lohinjacima je kao u svim ranijim slučajevima vrijeme da se opet prvi pokrenu,pa tek onda čekaju pomoć od nadležnih nivoa vlasti.Kada će doći do njenog završetka teško je prognozirati.To će najviše zavisiti od nas samih, i od pomoći svih nivoa vlasti,

PRIČA O JEDNOM BISERU

Larisa Suša

PRIČA O JEDNOM BISERU

Rano jutro 03:30 budim se neće san na oči. 11.04.2018. i 6. dan teške borbe za život moje majke (nene). Iscrpljena sam pokošena spoznajom da je kraj blizu i da više ništa učiniti ne mogu ni ja niti ljekari. Misli se motaju vraćaju slike nekog boljeg vremena i moram da to zapišem… da se ne zaboravi, da ja ne zaboravim. Ne mogu ni upola napisati sve što bih željela reći. Sada je sve u Božijim rukama… Sjećanja naviru u bujici emocija… smjenjuju se slike kao na traci… nagone osmijeh tugu, sjetu, radost, sreću pa ponovo tugu i bol.

Davne 1939. Godine rodilo se žensko dijete jedno od njih osmoro  Ćerka Isme i Ahmeta vrijednih i čestitih ljudi zemljoradnika težaka. Rasla je tiho i uvijek, ali uvijek vrijedno i radino dijete bila. U teško vrijeme rođena… Drugi svjetski rat borba za preživljavanje i postratni period prve su uspomene lijepe djevojčice koje mi je kao majka (nana) prepričavala.

foto(

„Ja sam šćeri moja rano morala početi raditi. Nas puno sitnih glava u kući, a babi i mami moralo se pomagati. Nije ti majka nikada išla u školu… nismo mogli svi, a volila sam da jesam. Babo je vako biro, nas vrednije na njivu i govedima, a oni koji nisu bili plaho vrijedni išli su u školu. Ja sam se na njivi čuvajući stoku naučila svašta šćeri moja. Samouko sam počela šiti jer me je bilo išćil i sebi i sestrama sašiti haljine… eto vidi i danas majka zaradi i kuću sam napravila šiveći. Moj Osman meni je obezbjedio penziju, ali mašina mi je uvijek još jednu platu donosila”

Govorila je majka kroz osmijeh… sa puno ljubavi pominjući svoje mile roditelje braću i sestre, supruga.

U svakoj ispričanoj priči uvijek je bilo blage sjete i puno osmijeha i pozitive na uspomene iz djetinjstva… sjetve, žetve i težački život u njenim pričama nikada nisu bili teški. Kroz redovne posjete i provođenje većeg dijela raspusta, obilaske familije i rad vrlo rano upoznala sam krajolike naše Gračanice… njive Selišta, Durać, Orahovicu Donju, Gornju, Turkoviće, Dobrnjiće, Hotilj, Ratiš, Pribavu Lohinju Gornju i Donju, Spreču i Sprečko Polje. Bila sam prvo unuče i svi dragi mili članovi porodice nekako uvijek posebnu su mi pažnju posvećivali. Dajidže, Tetke, Dajnice, komšije i ostala mnogobrojna rodbina i komšije. Tek danas sam shvatila zašto je to tako bilo… Moja majka dobro je činila svima oko sebe… Pažnjom prema meni zapravo vraćali su njoj dobro.

Djevojčica je porasla rano i sretno se udala za ljubav svog života mog djeda Osmana. U kratkom ali sretnom braku na svijet je donijela 2 sina i tri ćerke. Život ju nije mazio, za sve što je željela morala je mnogo raditi. Svoju djecu i nas unučad učila je ličnim primjerom kako se u životu treba i mora boriti… poštenim radom. Sa 27 godina i petoro sitne djece prerano i pretužno ostala je udovica. Cijeli svoj život posvetila je svojoj porodici i uspomeni na svoju jedinu ljubav svog Osmana. Svojim pričama o našem djedu zadojila nas je ljubavlju i poštivanju prema čovjeku kojeg niko nismo znali. Slušajući njene priče činilo mi se da bi se iz istih mogao napisati divan roman o vječnoj ljubavi i odanosti. Život je učinio da tiha mirna djevojčica postane sinonim snage i borbenosti. Bila je heroina svog vremena. Žena koja je sama izgradila kuću sa svojom dječicom, među prvima u selu imala kupatilo, TV… bio je to veliki uspjeh u to vrijeme. Majka je na svoj osebujan način u isto vrijeme bila jako stroga žena sa autoritetom, a ipak puna pažnje, topline i brižnosti za sve oko sebe. Za nju negacija nije postojala, a za sve je imala realno, objektivno rješenje. Nikada se udala više nije. Svoju dječicu izvela je na put, odškolovala i svima zanat u ruke dala. Sačuvala poštenje i obraz svima nama koji smo ostali iza…

 

Pored majkine kuće vodi put prema Gornjoj Lohinji (selu u kojem je prije rata živjelo većinsko pravoslavno življe). Poslije rata sretala sam često majkine prijatelje iz tog sela… pri svakom susretu prvo su pitali za nju i njeno zdravlje spominjući njena dobra djela i priče iz nekog boljeg vremena. U našoj kući uvijek je bilo topla gotova nimeta, a vrata su vazda za dobre ljude bila otvorena. Širok je krug prijateljstva koje je naša Biska imala. Kao šnajderica samouk bila je jako cijenjena… spominjali su je uvijek po dobru moji profesori, sportski radnici čijim klubovima je bila jedna od prvih krojačica.

„Eh, šćeri moja, ja ti nisam mogla kupovati svojoj djeci farmerke kada su tek iznišle. Vidim šta su to farmerke i odem u Fortunu u kojoj su se tada pravile sandale od teksasa. Uzmem na metražu pa svojoj djeci sašijem.“

05:15 misli mi prekida zvono telefona… Znala sam i ko je i šta je razlog poziva
22:15 sve je već gotovo vraćam se nedovršenom tekstu…

Tako se snalazila moja Biska uvijek kako je najbolje umjela samo da joj djeca nikada ne osjete da su siročad. Misli se motaju i sada sa osmijehom se prisjećam njenih posjeta našoj kući. Redovni su bili posjeti petkom na pijačni dan, kada nam je majka pune cegere povrtline i raznih mirođija donosila. Pravila se kuća težak period i za moje roditelje, majka je uvijek znala onako „sasvim slučajno“ utrefiti šta to treba i kada treba. Priglavke, kape, šalovi kompletići, pelerine, suknjice i haljinice sve su to njene vješte ruke radile. Ja sliku i materijal, ona gotov proizvod i nikada nije bilo ne može, teško. Sve je ona mogla za sve nas i to takvom lakoćom radila. Sjetim se i svoje mame i njenog poštivanja prema svojoj majci Biski. Često puta sam govorila moja Biska naš sanitarni inspektor. Kada majka dolazi redovno je sve moralo biti na svom mjestu i pod konac. Avlija oprana čista ponjava pred vratima, prozori uglađeni jer nedaj Bože da majka ošajca da mi to nešto ne radimo kako valja. Nije se moja mama bojala svoje majke nego ju je iznimno poštivala i udovoljavala njenim željama upravo onako kako je ona nama svima činila radost. Znala je mama šta njenu Bisku čini ponosnom i sve je godinama činila da održi taj osjećaj. Sada kada sebe samokritički pogledam uvijek se zapitam Bože da li sam joj makar dio vratila za svo dobro koje nam je dala? Mislim da nisam… nikad dovoljno.

Onaj telefonski poziv došao je od dežurnog medicinara. Preselila je moja Bisera. Riješila se preteških muka i patnje od teške bolesti. Suze sipaju kao kiša i zahvaljujem dragom Bogu na njegovoj samilosti. Šta sada kako saopštiti, koga prvoga nazvati, kako ublažiti bol njenim pilićima koji suze rone nad njom i Boga mole da je uzme sebi da se ne pati. Svi smo mi znali ishod i da je kraj blizu, ali nekako uvijek postoji ono nešto malo nade, pa možda sve i ne bude onako kako kažu. Ali zvono od telefona sasjeklo je svaku nadu. Ranim jutrom odlazim u bolnicu… na krevetu mirna i tiha leži… ne čuje se više bolni uzdah iz iscrpljenog tijela… još uvijek topla onakva kakva je uvijek bila. Milujem sada već slabašno predano biće iz kojeg smo svi iznikli. Otkrivam prekrivač i zurim u tihu malu djevojčicu koja se ponovo rodila. Suze liju dok oči po poslednji puta gledaju svu veličinu jednog BISERA koji je život nerijetko vrlo grubo brusio, a on ostao tako sjajan i velik u očima svih nas…

Neka ti je vječni Rahmet dušice moja dobra… ako postoji pravde tebi su vrata Dženeta široko otvoren.

Omer Šestan i njegova Cvija

Priča o Omeru ,je priča o ljubavi,možda najvećoj  koja se dogodila u ovoj našoj Lohinji.Omer je bio lijep i naočit momak koji je zano zapjevat i šargiju posvirat ,kao rijetko koji momak u to vrijeme.Zbog toga su osam braće Šestana ćesto pozivana i rado viđani po sijelima i druženjima,jer je to uvijek značilo dobru zabavu i raspoloženje ,uz Omerovu pjesmu i šargiju.

foto (Salko Šestan je danas očiti dokaz da se u Šestanima  uvjek znalo lijepo zapjevati)

Jedne večeri krenu oni sa bratom Suljom u Orahovicu Donju,na tada poznato okupljalište mladih koje se zvalo Pećinik, u naselju Rijeka.Suljo je tada ašikovao sa Fatimom (Murata)Alihodžić,koju je kasnije i oženio.Lijepa ljetna noć ,puna sevdaha ,pjesme ,zvuke šargije ,i manjih skupina  omladine koja je  dolazila na poznato okupljalište ,kao da je ukazivala da će ovo biti posebna noć,koja će se generacijama prepičavati po sijelima…i bila je.Kako su dolazili tako su se i odvajali po grupama.Jednu veću grupu predvodili su sedam braće Bajića iz Donje Orahovice.Došla je i grupa sedam braće Muslimovića iz Rašljeve ,koja je takođe izabrala sebi malo izdvojenu lokaciju na Pećiniku.Posljednji koji se izdvojiše,malo bliže rječici, bili su braća Šestani.Ostali koji su dolazili uglavnom su popunjavali središnji dio na omalenom placu.U jednom trenutku sve se utiša ,samo su čuli zvuci uštimavanja šargija,kao da se čeka da neko označi početak sijela,To je bilo nepisano pravilo i znak da pjesma krene…Prvo se začu šargija a onda i pjesma iz pravca Bajićke grupe…
-“Bog je jedan a Bajića sedam”,-začuše se riječi tada dobro poznate meleodije,…nešto kao himne Bajića.
 Zapjevaše i braća Muslimovići,neke svoje pjesme,a onda se začu  Omerova šargija i pjesma.Prođe  malo vremena ,a omladina poče da prilazi oko braće Šestana ,da čuje i vidi ko to pjeva.Oni pozadi počeše se propinjati i tiskati da priđu bliže da vide i uživaju u zvucima šargije i Omerovoj pjesmi.Što je više sijelo odmicalo počeše dolaziti i stariji ljudi i žene iz obližnjih kuća da i oni vide odakle dolazi tako lijepi zvuk i pjesma,Uskoro se  cijela masa cura i momaka  preselila na obalu rječice oko osmorice braće iz Lohinje.Ostali “šargijaši” su već odavno odložili istrumenete,a neki oko sebe počeli okupljati grupu nezadovoljnika, kojima se ovakvo sijelo i podređen položaj,nije baš svidjelo.U jednom trenutku se kroz masu poče probijati jedan iz te grupe nezadovoljnika,noseći sa sobom deblju granu ,kojom po glavi udari Omera.Od udara u glavu grana se polomila ,i tada otpoče masovna tuča, ….ali Omer ni jednog trenutka nije prekinuo pjesmu.Zapjevao je Omer još jače i drskije, okružen braćom koja ga je branila.Najveći među braćom i najsnažniji bio je Hafiz Abdulah.I kao što to obično biva u jednom trenutku  oči u oči našla su se dva prijatelja  na različitim sukobljenim stranama i to Hafiz Abdulah i Osman Babić.
-“Nek svi udaraju samo nemoj ti jarane”-povika Osman.
I tu kao da se situcija malo umiri,i masa poče da se razilazi.Ali Pećinik se nebi tako zvao ,da iz mase ne poletiše pećine i natjeraše braću Šestane da spas potraže u koritu rijeke sakrivajuci se za drveće koje je raslo uz obalu.Kažu da su sledeći dan ljudi dolazili da obiđu mjesto sukoba.Na drveću pored rijeke nije uopšte bilo kore,koja je poskidana od velikog kamenovanja koje se tu noć desilo. Omer je bio omiljen na svakom sijelu,zvali su ga po cijelom kotoru Gračaničkom,zbog toga je otac Osman bio stalno nezadovoljan i ljut na Omera,jer  poslove na imanju  ovaj i nije baš volio.Velika porodica koju je trebalo prehraniti natjerala je Osmana da uzima i obrađuje  pod zakup zemlju Halilbegovića.
 Na toj zemlji uvijek se sijao bostan,pa kad počne da zrije uvijek je trebalo da ga neko čuva.To je bila uvijek Omerova obaveza ,pa je  cijelu noć do Sabaha odzvanjala šargija u bostaništu .Nekada bi Omer sa sobom vodio dva bratića Adema i Husejna da ga zamijene a on bi odlazio na neko sijelo,najčešće je išao nekim sestrama  koje je on,zvao Valjevke jer su se vjerovatno prezivale Valjevac.

foto(braća Đulić Fadil sa šargijom i
Đulić Medžid.Slika je nastala 1945 u Gračanici,su dio šestanske loze,od majke Sabihe ,kao dokaz da se  Šestani uvjek znali dobro zapjevati)


Ta sijela su znala potrajati do iz ponoći,a kad bi se vraćao ponovo u bostanište, Omer bi zapjevao i zasvirao šargiju,tokom cijelog puta.Zvuci šargije prolamali su se dolinom i čuli su se u Lohinji ,čim bio on krenuo iz  čaršije niz Stjepnovac.Pa ipak na tim sijelima nije pronašao curu u koju bi se zagledao.Ljubav njegovog života je bila Cvija Đurić iz zaseoka Đurići.Odmah iznad te zemlje koju su obrađivali ,nalazio se zaseok Đurići u kome je živjela Cvija.Omer bi najljepše pjesme pjevao pored bunara na koji je Cvija dolazila po vodu.Vrijeme ,ljudi , i porodice ,nisu imale razumijevanja za tu veliku ljubav,ali nije postojao niko u Lohinji da nije znao za njih i njihovu ljubav.Prolazile su godine,Omer se nikada nije oženio niti se Cvija udavala.Valjda je suđeno da njihova ljubav nije mogla imati sretan kraj…,i oni su se sa tim pomirili.Dugo godina živjeli su onako kako je se tada moralo,razdvojeni u životu,zajedno u velikoj ljubavi.Jednog dana prvo je umrla Cvija,svu zemlju koju je posjedovala prepisala je na Omera.I dan danas tu zemlju zovu “Omerovača”.Sve velike  ljubavi kao po nekom pravilu imaju sličan završetak.Omer je uskoro umro,kažu od tuge za Cvijom.Ostaje nada da u ovoj situaciji, i mnogim sličnim,sa kojim je  Bosna živjela kroz vijekove,podjeljena na vjere i nacije,svako sa svojim pravilima i zakonima,jedino dragi Bog zna rješenje… i da će jedino On ,negdje gore zauvijek spojiti …..Omera i Cviju.